Čitanje je temelj učenja i obrazovanja, jedan od nezaobilaznih alata kojeg koristimo za stjecanje novih znanja tijekom školovanja. Iako se učenje vještine čitanja odvija tijekom nastave hrvatskog jezika, ono je uvelike prisutno tijekom nastave bilo kojeg drugog predmetnog područja.
Čitanje je složena aktivnost koja se usvaja postupno. Dvije su komponente važne: tehnika čitanja i razumijevanje pročitanog teksta. Tehnika čitanja označava „prevođenje“ slova u glasove i riječi (tzv. dekodiranje) za što je potrebna primjena abecednog načela odnosno prepoznavanje i povezivanje slova unutar riječi, a razumijevanje pročitanog se odnosi na pridavanje značenja i razumijevanje samog teksta. Tehnika čitanja i procesi razumijevanja odvijaju se istodobno, a preduvjeti za njihov razvoj se razvijaju od ranog djetinjstva (Čudina – Obradović, 2003). Dobra tehnika čitanja ovisit će o vještinama fonološke svjesnosti i poznavanju slova, a dobro razumijevanje teksta o jezičnom razumijevanju, rječniku, morfosintaksi i razvijenoj svjesnosti o pisanom tekstu. Jezične vještine, uključujući vještine glasovne svjesnosti posljedica su djetetovog predškolskog razvoja, ovisne su o čimbenicima na koje ne možemo utjecati (razvojni), ali itekako i o onima na koje utječemo stvarajući više ili manje poticajnu okolinu (prilike koje dijete ima za slušanje priča, listanje slikovnica i drugih tiskovina, razgovor s odraslima, promatranje odraslih dok čitaju i pišu itd. )
Iako je škola mjesto gdje se odvija formalno podučavanje čitanju, dijete se za čitanje priprema od jaslične dobi. Kako bi polaskom u prvi razred s lakoćom ovladalo čitanjem, važno je da dijete tijekom predškolskog perioda usvoji niz takozvanih predvještina čitanja. Predvještine na koje se najčešće pomisli kada se govori o pripremi za čitanje u vrtićkoj dobi jest sposobnost da dijete „u glavi“ čuje, zapamti i poveže glasove od kojih se riječ sastoji te sposobnost rastavljanja riječi na glasove (glasovna svjesnost). Takvu svjesnost o glasovima u riječi dijete razvija najčešće u godini pred polazak u školu, te iako važna, samo je jedna od pretkazatelja uspješnosti u ovladavanju čitanjem.
Pojam rana pismenost obuhvaća sve sposobnosti, vještine i znanja koja se razvijaju u predčitalačkom razdoblju tj. prije formalne poduke u školi, a važni su za ovladavanje čitanjem. Kuvač Kraljević i Lenček (2012) među brojnim vještinama rane pismenosti izdvajaju sljedeće:
- fonološka svjesnost
- imenovanje (prepoznavanje) slova
- rječnik
- sposobnost pripovijedanja
- svjesnost o pisanom tekstu (interes za tisak i koncept o tisku).
Fonološka svjesnost odnosi se na prepoznavanje, izdvajanje i baratanje dijelovima koji su manji od riječi (prepoznavanje i tvorba rime; slogovi i glasovi). Rezultati većeg broja istraživanja pokazali su da su fonološka svjesnost i sposobnost imenovanja slova najvažniji pretkazatelji uspješnosti u čitanju. Kuvač Kraljević i sur. (2019) su temeljem istraživanja na uzorku djece govornika hrvatskog jezika pokazali kako su vještine glasovne svjesnosti one koje se posljednje razvijaju, nakon vještina koje uključuju slogove i rimu (isprepliću se u razvoju). Prilikom poticanja važno je slijediti razvojnu putanju i ne preskakati korake. Vancaš (1999; prema Kuvač Kraljević i sur., 2019) navodi kako djeca govornici hrvatskog jezika tek oko šeste godine uspješno izdvajaju prvi glas u riječi nakon čega ovladavaju stapanjem i raščlambom glasova unutar riječi. Vještina imenovanja slova je povezana s vještinama fonološke svjesnosti i dobro ih je poticati istovremeno (Kuvač Kraljević i sur., 2019). Imenovanje slova se ne odnosi na formalno podučavanje slovima niti na učenje kako slova pisati, već isključivo na prepoznavanje pojedinačnih slova. Dobro je u predškolskoj dobi igrati igre sa slovima i komentirati ih, imenovati. Ključno je da djeca postaju svjesna da slova predstavljaju glasove i obrnuto. Djeca najprije ovladaju slovima koja su lakša za prepoznavanje zbog svojih vizualnih karakteristika, istovremeno to su slova koja se pojavljuju u svim alfabetskim jezicima (npr. A, M, P, S, O…). Slovima koja su karakteristična za hrvatsku latinicu (Š, Ž, Č, Ć, Đ, DŽ, LJ, NJ) ovladaju kasnije (Kuvač Kraljević i sur., 2019). Ovakav redoslijed usvajanja treba poštivati prilikom poticanja prepoznavanja slova što je dobro činiti istovremeno s poticanjem vještina fonološke svjesnosti.
| Razvojni slijed vještina fonološke svjesnosti |
Opseg rječnika raste i nadograđuje se cijeli život, broj riječi koje razumijemo uvijek je veći od onog koji koristimo, kako u ranom djetinjstvu, tako i u odrasloj dobi. Osim što dijete usvajanjem nove riječi usvaja njeno značenje, ono usvaja i njene različite oblike te gramatička svojstva što rječničko znanje čini jednim od glavnih čimbenika povezanih s razumijevanjem pročitanog teksta (Peretić i sur., 2015). Slikovnice i priče pružaju obilje novih riječi koje dijete usvaja putem poticajnog (dijaloškog) čitanja s odraslima. Temeljna postavka takvog načina čitanja je aktivna djetetova uloga što znači da djetetova uloga nije samo pasivno slušati odraslu osobu koja čita već sudjelovati u pričanju priče. Uz rječnik, vještina pripovijedanja je dobar pretkazatelj uspješnosti u razumijevanju pročitanog teksta. Da bi dijete moglo prepričati neku priču ili pripovijedati neki događaj, ono mora vješto uskladiti veći broj vještina poput razumijevanja uzroka i posljedica, korištenja prikladnog rječnika, iznošenja ideja, sklapanja smislenih rečenica, označavanja strukture priče (npr. što se dogodilo, tko su likovi i dr.), prilagođavanja priče znanju sugovornika i brojnih drugih. Djeca mogu pričati i prepričavati o svojim osobnim događajima i doživljajima, poznatu priču ili izmišljati maštovite priče. Dobro je poticati djecu na prepričavanje postavljajući im pitanja te provoditi vrijeme u poticajnom čitanju slikovnica.
Istovremeno se kroz ovakve i slične aktivnosti potiče razvoj svjesnosti o pisanom tekstu koja obuhvaća interes za tisak i koncept tiska. Interes za tisak razvija se od dojenačke dobi ukoliko je dijete izloženo slikovnicama, pričama, ukoliko mu se čita, ako ima priliku vidjeti odrasle kako čitaju i kako pišu. Interes za tisak će se očitovati kroz listanje slikovnica, pretvaranje da čita i sl. U takvoj okolini dijete postaje svjesno da pisani tekst ima značenje i da čitanje ima svrhu što znači da razvija koncept tiska koji osim navedenog uključuje i znanje od sljedećem: pisani tekst se čita s lijeve na desnu stranu, odozgo prema dolje, priča se nastavlja na sljedećoj stranici, bijeli razmaci između niza slova odjeljuju dvije riječi (Justice i Ezell, 2001, prema Peretić i sur., 2015). Poželjno je prstom pratiti tekst prilikom čitanja priče, pokazati djetetu gdje je naslov priče ili slikovnice, gdje piše ime autora, upoznati dijete s obližnjom knjižnicom, čitati s djetetom i osigurati okruženje u kojem su slikovnice i druge tiskovine dostupne djetetu.
Marta Jovanović, stručna suradnica logopedinja
Literatura:
Peretić, M., Padovan, N. i Kologranić Belić, L. (2015). Rana pismenost. U: Kuvač Kraljević, J. (ur.), Priručnik za prepoznavanje i obrazovanje djece s jezičnim teškoćama (52-62). Zagreb: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.
Čudina-Obradović, M. (2003) Igrom do čitanja. Zagreb: Školska knjiga
Kuvač Kraljević, J., Lenček, M. i Matešić, K. (2019). Fonološka svjesnost i poznavanje slova: pokazatelji rane pismenosti u hrvatskome jeziku. Hrvatski časopis za odgoj i obrazovanje, 21(4), 1263-1293.
Kuvač Kraljević, J., Lenček, M. (2012) Test za procjenjivanje predvještina čitanja i pisanja (PredČiP). Jastrebarsko: Naklada Slap.