Nikolina Vidojević, mag. paed et phil.
Prostorno materijalno okruženje predstavlja jednu od važnijih struktura u odgojno-obrazovnoj ustanovi. Kvalitetno prostorno materijalno okruženje nezaobilazna je pretpostavka kvalitete življenja, odgoja i učenja djece u vrtiću. Djeca su prirodni istraživači u aktivnoj potrazi za informacijama u svom okruženju. Promatranjem i istraživanjem pokušavaju razumjeti svijet oko sebe. „Kvalitetno prostorno materijalno okruženje je esencijalni izvor učenja djece s obzirom na to da ona uče aktivno (istražujući, čineći), te surađujući s drugom djecom i odraslima.“ Razdoblje od rođenja do treće godine života, vrijeme je najintenzivnijeg učenja i razvoja djece, prema tome iznimno je važno djeci te dobi, osigurati izazovnu, poticajnu i na istraživanje usmjerenu okolinu u kojoj će djeca kroz igru otkrivati spoznaje o svijetu.
Pri uređenju stimulativnog okruženja ne bi se smjela zanemariti činjenica da djeca u dobi od prve do treće godine života mogu mnogo više nego što se to odraslima čini, a ne bi se smjelo ispustiti iz vida i da većina djece dnevno provodi u vrtiću po deset sati.
„Okruženju se pridaje posebna pažnja kao onom koje odgaja i obrazuje dijete, ono je treći odgojitelj zajedno sa timom od dva odgojitelja.“
Polazeći od suvremenih spoznaja, jasno se pokazala potreba da prostor djetetova odrastanja, igre i učenja treba oblikovati po mjeri djeteta. Dječji razvoj se stimulira određenim poticajima, prema tome treba voditi računa da su oni u skladu sa mogućnostima djece. Preveliki zahtjevi djeluju na dijete destimulativno i obeshrabrujuće , a premali nisu izazov.
„Osnovni bi princip rada u odgojno – obrazovnoj ustanovi trebao biti usmjerenost na dijete, tj. cjelokupan prostor, oprema, igračke i materijali trebali bi biti organizirani na način primjeren dobnim i individualnim osobinama one djece kojoj su namijenjeni.“
Koristeći različite vrste poticajnog materijala, uz pomoć različitih vještina i inteligencije, dijete aktivno radi na razvoju svih svojih razvojnih područja. Okruženje u velikoj mjeri utječe na socijalni, emocionalni, kognitivni i tjelesni razvoj djece. Odgojitelji su dužni okruženje pretvoriti u neku vrstu laboratorija u kojem će djeca eksperimentirati i doživljavati različita iskustva, pa će biti istraživači, umjetnici, prijatelji i znanstvenici. „Odgojitelji trebaju strukturirati prostor tako da potiče dječju kreativnost i želju za eksperimentiranjem, otkrivanjem i rješavanjem problema.“ Bredekamp navodi da prostor u kojem djeca žive i uče treba biti raspoređen po centrima aktivnosti koji omogućuju različite vrste aktivnosti i iskustva, trebaju biti organizirani na način da podržavaju visoku autonomiju djeteta i omogućuju i potiču socijalne interakcije. Pri formiranju centara aktivnosti, treba se voditi računa i o tome da se odvoje tihi tj. centri za mirnu igru od bučnih centara, primjerice centar prometa i gradnje od centra početnog čitanja i pisanja. Dobro raspoređeni centri aktivnosti, opremljeni poticajnim materijalom, stvaraju djeci uvjete za individualan rad, ali i igru u manjim skupinama što doprinosi kvalitetnoj komunikaciji i interakciji, a sprječava nastajanje buke i gužve.
Materijal unutar prostora mora biti pregledan, djeci lako dostupan i posložen prema svojoj funkciji da je djetetu jasno kako s njim može rukovati. U određenom centru trebaju biti samo oni materijali koji njemu pripadaju, npr. likovni centar samo je likovni, no tijekom aktivnosti djeca ih mogu prenositi po vlastitom interesu.
„Materijali koji su održavani i smješteni na otvorenim policama govore im da su vrijedni njihove pozornosti i da se njima mogu samostalno poslužiti, a prazno mjesto, nastalo na polici, olakšava im da nakon uporabe vrate tamo gdje pripadaju. Koju vrstu poruka dijete dobiva ako su ormari s igračkama i materijalima zatvoreni?“
Na proces učenja i stvaranje novih iskustava utječe ponuda materijala. Izuzetno je važno kroz dostupnost, raznovrsnost i način ponude pedagoški osmišljenog materijala zadovoljiti individualne potrebe svakog djeteta, odnosno svakom djetetu osigurati materijale kroz koje će ono na svoj način konstruirati svoje znanje. Pedagoški neoblikovani i prirodni materijali djetetu pružaju priliku da istovremeno koristi više senzornih osjetila. Odgojitelji bi trebali poznavati razvojne karakteristike djece da bi osigurali aktivnosti i materijale primjerene određenoj dobnoj skupini.
Prostor oblikovan na ovaj način omogućuje djeci biranje aktivnosti prema vlastitom interesu, učenje korištenjem različitih osjetila i shvaćanje rješenja pomoću različitih metoda.
Prostor također pruža djetetu samostalno odlučivanje o vremenskom trajanju određene aktivnosti te doprinosi suradničkom učenju djece, kao i djece i odgojitelja. Potrebno je oblikovati okruženje u kojem će se dijete prema potrebi moći i osamiti, ili pak sudjelovati s drugom djecom i odgojiteljem, u kojem će moći birati aktivnosti, mjesto u kojem će ju obavljati, mjesto gdje će se osjećati dobrodošlim, sigurnim i samopouzdanim, kompetentnim, slobodnim i zadovoljnim.
„Djeci je potrebno pedagoški pripremljeno okruženje koje će biti ne samo primjereno, nego tako uređeno da će maksimalno podržavati i razvijati nove interese, sklonosti i sposobnosti.“
Prostor svojom veličinom i organizacijom neprestano određuje ponašanje djece. Marija Montessori se zalagala za otvorena vrata u zgradi vrtića navodeći da se tako djeci pruža mogućnost da sami pronađu svoje radno mjesto ili svoj kutak. Hodnici ne bi trebali služiti samo kao garderoba, nego kao i mjesto u kojem se mogu formirati neki novi centar.
„Način na koji se prostor koristi, za koju je svrhu opremljen, što, kada, koliko i za koga te na koji način je u njemu postavljeno i korišteno u velikoj mjeri ovisi o stavovima, izgrađenim vrijednostima, vjerovanjima, normama i navikama odraslih koji ga namjenjuju djeci.
Drugim riječima, prostor je ogledalo kulture i slike koju odrasli ima o djetetu u određenoj odgojnoj skupini i ustanovi, govori nam što odrasli misle o djeci, o tome kako ona uče, što mogu, što im je potrebno i za njih važno te koja je uloga odraslog u dječjem učenju, razvoju i odgoju.“ „Dijete je, metaforički rečeno, mali radar koji stalno očitava signale koje mu upućuje odgojitelj i ponaša se sukladno tim porukama koje sam dešifrira, a na isti način procjenjuje i okruženje u vrtiću i svojoj skupini.“ Raspored prostora, uređenje sobe dnevnog boravka, hodnika i ostalih prostora djetetu izravno govori kakvu sliku o njemu ima odgojitelj, ima li povjerenja ili mu samo glumi povjerenje, poštuje li njegovu individualnost itd.
Poticajno materijalno okruženje se zajednički stvara, izgrađuje djelovanjem, isprobavanjem i raspravljanjem s djecom i odgojiteljima, u kontinuiranom mijenjanju odgojne prakse.
Pored svega, također je jako bitno ispunjavati djetetova prava na sretno odrastanje, vlastito mišljenje i obrazovanje. U predškolskoj dobi bitno je raditi na izgrađivanju osobnog identiteta djeteta te ga odgojiti u smjeru prihvaćanja i poštivanja drugog, kao i prihvaćanjem različitosti u društvu. „Djeca o prihvaćanju uče živeći prihvaćeno, o pristojnosti uče u okruženju koje se prema njima ponaša pristojno i slično.“
„Preporuča se da djetetove osnovne potrebe i prava na njihovo zadovoljenje te da djetetova prava na razvoj i sudjelovanje budu prioritetni ciljevi na institucionalnoj razini.
Postavlja se obveza da u svim područjima djelovanja oni budu polazište za izbor aktivnosti kojima će ih biti moguće ostvariti.“
„U cjelokupnom odgojno-obrazovnom radu važno je imati na umu da ni jedan razvojni ni profesionalni cilj nije vrjedniji od djetetova prava da bude naspavano, nahranjeno, zdravo, zadovoljno i sigurno te da se osjeća voljeno i prihvaćeno.
Uloga odgojitelja u stvaranju poticajnog okruženja
Odgojitelj ima važnu ulogu u stvaranju poticajnog prostorno materijalnog okruženja primjerenog djeci. Kako bi odgojitelj mogao stvoriti poticajno okruženje i dati kvalitetnu podršku djeci, u njihovom procesu učenja, potrebno je poznavanje njihovih interesa, već postojećih znanja i kompetencija te načina na koji uče. „Uspješan odgojitelj u jaslicama usvaja i proširuje ono što djeca nagonski čine, proširuje njihove interese, ne ograničava i ne zabranjuje neprekidno, istovremeno postavljajući čvrste i primjerene granice ponašanja. Nije mu primarno poučavanje djece, nego sudjelovanje u njihovoj radosti otkrivanja.“
Dobar jaslički program sadržava, između ostalog, osmišljeno okruženje s bogatom opremom te pruža djeci izbor zanimljivih aktivnosti. Kreiranje takvog programa zahtijeva planiranje, fleksibilnost i razumijevanje načina na koji djeca uče.
Uloga odgojitelja u jaslicama može se izraziti sintagmom podržavajući sudionik, što znači da odgojitelj podržava djecu u njihovu naporu ovladavanja pojedinim vještinama, promatra što dijete pokušava i osigurava mu potrebnu podršku da uspije u tome, te dopušta djeci da rade ono za što su sposobna uraditi i pomaže im u zadacima koji ih frustriraju. „Razumijevanje načina na koji ova djeca uče ili, bolje rečeno, svladavaju nove vještine, jedna je od pretpostavki uspješnog rada s njima. Djeca nagonski žele steći tzv. fizičko znanje o svijetu, istražujući predmete na koje nailaze, rukujući njima.“
Odgojitelj planira ponudu materijala na temelju promatranja djece i stečenih znanja.
Utječe na kvalitetu odgojno obrazovnog rada kritičkim promišljanjem, aktivnim sudjelovanjem i suradnjom s drugima. Odgojitelj zajedno s djecom priprema materijale, strukturira prostor i uključuje se u aktivnosti, kad je potrebno.
„Odgojiteljev stav i njegova očekivanja ili predviđanja o mogućnostima učenja i razvoja djece u odgojnim skupinama (njegova implicitna pedagogija) imaju utjecaja na učenje, razvoj, odgoj i obrazovanje djece.“ Nema univerzalnog recepta za uređenje i raspored prostora, za postizanje poticajnog ozračja u njemu, jer to ovisi o konkretnim uvjetima i mogućnostima, odgojiteljima, ali i o interesima i potrebama djece.
Literatura:
- PETROVIĆ SOČO B., Kontekst ustanove za rani odgoj i obrazovanje- holistički pristup, Zagreb, Mali profesor, 2007.
- Bradekamp S. (1996), Kako djecu odgajati; razvojno primjerena praksa u odgoju djece od rođenja do osme godine, Zagreb, Educa, 1996.
- MILJAK, A., Življenje djece u vrtiću; novi pristupi u shvaćanju, istraživanju i organiziranju odgojno obrazovnog procesa u dječjim vrtićima, Zagreb, SM naklada, 2009.
- MILJAK, A., Humanistički pristup teoriji i praksi predškolskog odgoja, Zagreb, Persona, 1996.
- SLUNJSKI, E., Dječji vrtić: zajednica koja uči: mjesto dijaloga, suradnje i zajedničkog učenja, Zagreb, Spektar Media, 2008.
- Nacionalni kurikulum za rani i predškolski odgoj i obrazovanje, Zagreb, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH, 2014.